FINO.BA Blog

Formalno Informalno Neformalno Obrazovanje Blog sekcija

Blokada, navika, panika (ili kako izbjeći "slušanje u zasjedi")

Blokada, navika, panika (ili kako izbjeći "slušanje u zasjedi")

Često nam se dešava da se, u razgovoru sa nepoznatim ljudima, nađemo u situaciji kada nam ponestaje tema za razgovor. Iz rečenice u rečenicu hvata nas potajna, podmukla panika. Tada urnebesne misli stupaju na scenu.

„O čemu ćemo sada pričati? Je li u redu da pitam za porodicu? Ili da ipak kažem ono što je meni bitno? Ako to ne kažem, ništa nisam postigla. Bitno je da pokažem svoje stavove i da oni budu potvrđeni. Ma da, klimaću glavom još malo i onda ću reći, pa nek’ ide život. I onako mi se čini da mislimo isto.“

Ovu monodramu neizostavno prate i fizičke promjene poput rumenila, cupkanja, skretanja pogleda i prekrštanja ruku. Čini nam se da blokiramo jer razgovor ne ide putem koji smo mi zamislili; osjećamo se napadnutima i zato sad mi krećemo u napad. Po navici mi pričamo o sebi: meni, moje, ja, od mene, sa mnom, u meni... Naš sagovornik se povlači, gubi interesovanje i osjeća se zanemareno. Do sad i on vjerovatno glavom klima iz pristojnosti; grabi prvu priliku da okonča naš monolog i uz riječi „Drago mi je da smo se upoznali. Vidjećemo se opet...“ on odlazi, lažući.

U procesu savjetovanja sa Pasošem kompetencija između savjetnika i savjetovane osobe odigrava se slična situacija. Često se oni ne poznaju od ranije pa je za kvalitetno savjetovanje nužno da uspostave jasnu komunikaciju. U Priručniku za savjetnike „Pasoš kompetencija“ (str. 46) stoji da je „Umijeće komuniciranja jedna je od najvažnijih kompetencija koja povećava prilike za uspjeh, kako u profesionalnom tako i u osobnom životu.“ U istom se priručniku govori o aktivnom slušanju kao „ključu razumijevanja“, vještini koju mali broj ljudi posjeduje, a koja je temelj za izgradnju odnosa punog povjerenja, empatije, prihvatanja i brige za druge (str. 72).

U komunikaciju sa drugima svako ulazi iz svojih cipela. Ne postoji osoba istih iskustava i pogleda na svijet kakve imam ja. Ukoliko nepoznatim ljudima ne predočim svoje tumačenje objektivne stvarnosti, nije realno da očekujem da će oni o tome unaprijed nešto znati. Isto tako, slušajući njih, vjerovatno će poslana poruka biti iskrivljena kada ju ja protumačim kroz svoje šeme i postojeće naočale koje nosim.

Pretpostavimo da nam je cilj komunikacije da se razumijemo te da zajedno dođemo do nekih zaključaka. Ukoliko neko od nas odbije da skine svoje naočale i izuje cipele svoga života, teško ćemo se sporazumjeti. Izuzeci sigurno postoje kod onih nose slične dioptrije i iste marke obuće; no, čak i tada možemo da primjetimo kako smo iste patike različito razgazili.

Svako iz svoje stvarnosti pristupa razgovoru (str. 94). U procesu savjetovanja sa Pasošem kompetencija, savjetnik ima i tu odgovornost da pomogne savjetovanoj osobi pri preciziranju njenih vještina. U praksi se pokazalo da se savjetnicima po nekad desi da „zablokiraju“. Povod tome može biti pričanje o temi o kojoj savjetnik ne zna mnogo, opširno izlaganje savjetovane osobe o njenim aktivnostima ili, nasuprot tome, njeno ograničeno dijeljenje informacija o svom životu. Sva tri slučaja imaju jednu zajedničku stvar: razgovor se ne odvija kako je to savjetnik zamislio. On najčešće priželjkuje da će savjetovana osoba biti direktna, otvorena, pristupačna i spremna za saradnju. Pita li se savjetnik kakvu dioptriju ima ta osoba, ili u kojim cipelama dolazi na savjetovanje?

Jedan od tipova nepoželjnog slušanja naziva se „slušanje u zasjedi“ tokom kojeg slušatelj (tj. savjetnik) zanemaruje glavnu misao sagovornika i fokusira se na „propust“ kako bi kasnije ga mogao istaknuti (str. 73). Ovu zamku možemo prepoznati kada osjetimo naznake one panike i „blokade“ koje nas tjeraju da pričamo o sebi i onome što je nama bitno. Time težište razgovora po navici pomijeramo na sebe i sve smo dalje od našeg cilja – aktivog slušanja i razumijevanja. Čemu onda savjetovanje?

Slušamo li se?

Uvidjevši povezanost između cipela, naočala, stvarnosti i komunikacije, pronašla sam alatku koja bi mogla da nas zadrži na putu ka cilju. Pošto „blokadu“ prepoznajemo po panici u sebi, tada možemo da povučemo „ručnu kočnicu“. Svoje misli i stavove možemo da zaustavimo i dozvolimo sebi da aktivno slušamo svog sagovornika. Da sam najbolji savjetnik na svijetu ne bi imalo smisla da mislim kako sam veći stručnjak od savjetovanih osoba u domenu njihovih života. Oni su ti koji Pasošem putuju kroz sebe i na tom putu imaju zadnju riječ. Zato je neophodno opustiti se, otpustiti vlastita očekivanja, pratiti, slušati da bi se čulo i ići u korak sa savjetovanim osobama. To je jedini način da ostanemo znak pored njihovog puta, a ne pored puta neke druge, izmišljene osobe.

 

Nikolina Garača

 

Literatura:

Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) GmbH. (2014). Priručnik za savjetnike „Pasoš kompetencija“. Sarajevo

Ocijeni ovaj blog zapis:
Važnost opažanja u radu sa Pasošem kompetencija

Povezani postovi

Komentari

 
No comments yet
Already Registered? Login Here
Guest
četvrtak, 14 Decembar 2017

Copyright 2012 Projekat "PODRŠKA OBRAZOVANJU ODRASLIH"

Sva prava zadržana.

Web hosting & custom CMS by Total Solutions

Svi materijali objavljeni na ovom portalu su vlasništvo projekta "PODRŠKA OBRAZOVANJU ODRASLIH" i kao takvi ne mogu se prenositi, objavljivati, kopirati jednim dijelom ili u cijelosti.

Za dobijanje saglasnosti za korištenje objavljenih materijala, članaka, audio/video sadržaja i ostalih materijala pošaljite zahtjev na mirza.jusufovic@giz.de